Golubica iz Kiškunhalaša

Vukla se tužna , maglovita 1993 godina , ratna godina a Krešo je na plaćenom odsustvu . Plaća je oko 3 DEM mjesečno . Krešo primi pola plaće pa trk po dva kruha i dva mlijeka jer će poslijepodne moći da kupi samo jedan kruh i jedno mlijeko .Gledao bi televiziju kod kuće ali se to ne može gledati . Krešina domovina je na toj televiziji ponižena i popljuvana . Prema televiziji rata u Hrvatskoj nema već se izvode oružane akcije da bi se smirilo povampireno ustaštvo . Krešo bi rado poslušao radio Zagreb ali tu stalno nešto pišti . Iznenada , poslije jutarnjeg buđenja Krešo odluči da ode u domovinu i prijavi se u vojsku .
Cio dan bio je veseo . Neće više biti stalnih disciplinskih postupaka , smanjenja plaće , prebacivanja na neodgovarajuće radno mjesto, plaćenog odsustva , vrijeđanja i proganjanja . Neće biti ni stalne prijetnje otkazom jer stanje je gore od otkaza a shvatio je ako ga otpuste neće imati koga da šikaniraju .Treba prekinuti sa ovom agonijom . Možda i preživi ako ne i to je bolje od ovog života.
Jedini put vodi preko Mađarske . Vlak je najjeftiniji a Krešo voli željeznicu . Pa rodio se pored željezničkog kolodvora . Ići će do Kiškunhalaša pa dalje na zapad uzdajući se u sreću i Boga .
Na granici sumnjičavi mađarski policajci i carinici . Poslije granice brzi vlak Beograd-Novi Sad-Budimpešta staje u Kiškunhalašu . Prvi put je tu .Gradić je lijep i čist , mala kolodvorska zgrada iz 19 stoljeća . Forinti Krešo ima dosta iz ranijih šoping tura .Uzima kartu Kiškunhalaš-Batasek .
Na sporednom kolosijeku stoji postavljen stari vlak . Kreće tek za 40 minuta . Malo ljudi ulazi . Prema odjeći Krešo zaključuje da su to seljaci , radnici , domaćice i piljarice . Umoran je , usamljen i napet . Nitko ne sjeda u njegov odjel jer kupea i nema, sve je to jedan prostor sa drvenim klupama . Pored vlaka se pruža dugačka prizemna zgrada . Blizu je kolosijeka , vjerojatno pripada željeznici . Na krovu je puno plavosivih golubova . Neki crijepovi su odignuti tako da golubovi mogu na tavan . I Krešo ih je nekad držao i posmatra ih sa simpatijom . Razlikuje mužjake od ženki . Jedna golubica stoji pored odignutog crijepa , brižna je , sigurno ima mlade . Ne reagira na nasrtljivo udvaranje dva mužjaka .Ta golubica je slična mojoj Hrvatskoj pomisli Krešo . Zabrinuta je za svoju djecu ali je odlučna da ih hrani i brani .
Vlak kreće kroz mirnu ravnicu , proljeće je , polja su obrađena .Vlak prolazi kroz Baju zatim preko Dunava . U Bataseku presjeda na lokalni vlak za Pećuh . Ovaj vlak dobro drmusa ali to Kreši baš i odgovara da mu rastrese misli . Okolina je lijepa , brdovito je ima vinograda i pokoji šumarak . U Pećuhu će prespavati i ujutro sjesti na brzi vlak Pećuh-Zagreb . Pištava , zajapurena rospija na blagajni mu viče na čistom mađarskom jeziku da može dobiti kartu samo do Murakerestura . Njemački ninč , engleski ninč , francuski ninč . Hrvatski Krešo ni ne pokušava jer su mu rekli da za " ruski " može dobiti neki leteći predmet u glavu . Blagajnica ga pokušava prevariti za kusur ali Krešo stoji i šuti , zaintačio se . Stvorio se povelik red i ljudi već počinju da gunđaju . Konačno blagajnica vraća pravi kusur prema cijeni koja piše na karti .
Opet granica .Ulaze hrvatski i mađarski policajci i carinici . Pregledaju jugoslavensku putovnicu i pitaju : " Kuda ". " Idem u Zagreb da se prijavim u hrvatsku vojsku " kaže Krešo i pruža vojnu knjižicu takozvanu bukvicu u kojoj piše da je Hrvat . Krešo zna da je bez vozne karte ali za nju nitko i ne pita . Da siđe dole nema vremena a misli "Važno je da vlak krene pa me mogu izbaciti ali će to već biti u domovini ". Odlaze pa se ponovo vraćaju . Na kraju kažu da ne može i Krešo ih zabrinuto pita kada ide slijedeći vlak . Za dva sata odgovaraju mu." Mogu li njim" pita Krešo, odgovor je " Vidjećemo" .Vlak je pun ali silaze samo Krešo i još jedan čovjek . Sapatnici u nevolji se odmah upoznaju .Ukrajinac je . "Zašto hoćete u Hrvatsku "." Hoću radit a spreman sam ići i u rat " odgovara plavi Ukrajinac.
Eto to je taj čuveni Murakerestur . Mala kolodvorska zgrada a okolo samo nekoliko kuća . Malo dalje vide se skromne kućice bijelo i zeleno obojene . Sjedaju u čekaonicu a Ukrajinac priča kako je težak život u Ukrajini . Ima ženu i dvoje djece i odlučili su da pođe da nešto zaradi .Rudar je iz Krivoj Roga . Hrvatski i mađarski policajci ih drže na oku . Njima to ne smeta kao ljudima kojima je čista savjest . Piju kavu na obližnjem kiosku jer je znatno jeftinija nego u kolodvorskoj restauraciji . Zapričali su se ." Krešo " viče hrvatski policajac "dolazi vlak". I Ukrajinac uzima stvari ali njemu kažu da ne može u Hrvatsku . Tužan je mašu jedan drugom a simpatični Ukrajinac ostaje . Na brzinu Krešo kupuje voznu kartu . Otpravnik sa crvenom kapom je nestrpljiv . Vlak odmah polazi , preko Kotoribe i Čakovca sa presjedanjem u Varaždinu .
Krešo stiže u Zagreb i pronalazi prijatelje . Iznenađeni su . "Jesi li živ " pitaju .
Sutradan Krešo , gdje će drugdje nego na glavni kolodvor .To mu je reper u životu od kojeg često polazi . Muva se okolo . Gužva je a iako je rat sve je uredno . Ali evo spasa , pojavljuje se vojni policajac , jedan dvometraš." Dobar dan " kaže Krešo a policajac ne odgovara ." Prijavio bih se u hrvatsku vojsku " kaže Krešo a vojnik odgovara nabusito: "Imamo dosta , ne treba nam više". Krešo ipak još jednom pokuša da ga priupita gdje bi se mogao raspitati a ovaj mu odgovori " Daj stari nemoj mi dosađivati" i ode kao vjetar . Ovaj je izgleda dovoljan za sve pomisli Krešo . Sjeda da popije kavu na trgu pored autobusnog kolodvora . Ocjenjuje koga bi mogao pitati . Mlađi naravno više ne dolaze u obzir i približi se dvojici starijih ." Prosim vas lijepo gdje je sjedište hrvatske vojske". Počeše se smijati:" Zar stvarno ne znate ili nas zezate pa to je tu" i pokazaše rukom u pravcu parka . Sad i Krešo ode bez pozdrava i ugleda veliku zgradu sa stepeništem na kome su stajala dvojica vojnika sa strojnicama u rukama . Hajde da pokušam ponovo i Krešo im nazva dobar dan i upita gdje bi se mogao prijaviti . Ova dvojica su bili ljubazni."Ovo je glavni ulaz a vi hodite na sporedni i prijavite se dežurnom" rekoše . I dežurni vojnik je bio ljubazan , tražio je osobnu iskaznicu , razrogačio je oči kada je vidio jugoslavensku osobnu ali ništa nije rekao već je uputio Krešu na drugi kat kod dvojice časnika .Ovi su nešto živo raspravljali i rekoše :" Ne kod nas nego kod Martinića" i uputiše ga u sobu na istom katu . Martinić je bio civil i rekao mu je da nema vremena i da pričeka u hodniku . Krešo je čekao otprilike sat i pol i noge su ga već zaboljele kad ga je Martinić pozvao unutra . Pored Martinića u sobi je sjedila i jedna djevojka . Krešo je imao dovoljno vremena da se pripremi pa je počeo svoju priču da je došao da se prijavi a da poznaje pukovnike Krajača i Bergera ." Ne poznajem te ljude" reče Martinić a djevojka se znatno iznenadi što Krešo protumači da Martinić laže . Krešo se odluči da malo blefira pa reče da svi pričaju da je Berger tu". E jeste sjetio sam se sad ću ga pozvati telefonom". Berger se sjetio odmah Kreše i dogovor je pao da posjeti Bergera za dva sata . Krešo zamoli Martinića da mu napiše adresu Bergerovu na papir ali ovaj to odbi .Djevojka se trgla i mašila za papir ali je Martinić presječe pogledom . Krešo je zapamtio adresu a imao je dovoljno vremena da prošeta . Berger je radio baš u blizini trga gdje je bio izložen srušeni MIG od bivše JNA.
Berger je bio ljubazan a Krešo ga upita za zdravlje njegovo i Krajača . Dobro su obojica a Krajač je u Đakovu."Nisu se baš dobro dogovorili preko telefona" pomisli Krešo . Reče mu razlog svoga dolaska ali Berger je već imao spremljen odgovor . Ljudi u vojsci imaju dosta čak i previše pa neke i demobiliziraju . "Ali ja imam prijedlog za vas" reče Berger a to je da radi kao zidar u Hrvatskoj . Krešo se jako iznenadi i reče da to nikada nije radio i da njegova kralježnica vjerojatno to ne bi izdržala ." Šta vi sebi uopće zamišljate " oštro reče Berger pa i Ante Pavelić je reče radio kao zidar u Argentini u prvo vrijeme dok se nije snašao . Krešo odgovori da on Pavelića smatra kvislingom i da svoje mišljenje ne misli mjenjati . Nastupila je neugodna stanka koju je prekinuo Krešo pitanjem kakav ima Berger čin." Ja imam visoki čin , brigadir " dodade a Krešo po prvi put ču za takav čin a Berger mu objasni da je to u rangu general-majora . Krešo ga upita zašto na uniformi nema nikakve oznake a on mu odgovori da je tako u ratu uobičajeno . Rastali su se hladno . Krešo je sebi govorio pri povratku prijatelju na Jarun." E Krešo moj Krešo, izgleda da je Milošević tvoja sudbina a protiv sudbine se ne može".