Hvala ti na svemu Došo

Doša je bila slaba ali ipak taj dan je za mene došao iznenada . Došao je taj tužni 29 kolovoz 2001 godine . Tog dana je nas napustila Došina dobra duša i otišla na vječna lovišta . Ipak se nadam da njena duša bude tu negdje bar povremeno kao što njeno umorno tijelo odmara se ispod moga oraha . Bila je dobra , pomalo suzdržana ali pametna i umiljata . Ljubav joj je bila najvažnija na svijetu a poslije sve ostalo .
Doša je došla na svijet 02.02.1988 godine u Čehoslovačkoj u selu Jivova kod grada Olomouca . Selo Jivova je udaljeno 19 kilometara od Olomouca . Do zvijezda put je uvijek trnovit pa je tako bio i put do Doše . Pošao sam na izložbu u grad Njitru i tamo sam upoznao bračni par Novakove i njihovu kći . Gospođa Zdena mi je rekla da imaju leglo dalmatinskih pasa . Pa smo pošli u Jivovu i tamo sam upoznao Darinu ze Zamky Svetlovu koju su oni zvali Daša . Gospođa mi je preporučila ovu ženku i rekla je za nju da je ona fina gospođica a tako se i ponašala . Dok su se njena braća i sestre prevrtali i skakali ona je stajala sa strane i posmatrala nas . Pogodili smo se za štene i ja sam ostao da spavam kod njih jer je bilo već kasno popodne . Uveče su me vodili na večeru u stari zamak Šternberg . To je zamak svijetlosti po kojem je gospođa Zdena nazvala svoju odgajivačnicu . Sjećam se da smo išli kroz neku veliku tamnu šumu . Sjećam se da je večera bila ukusna ali da je vino bilo malo kiselo pa sam obećao da ću donijeti dalmatinsko vino . Na takvim putovanjima čovjek uvijek nešto nauči pa sam ja naučio da postoji konj češki punokrvni a ja sam mislio da su punokrvni samo engleski konji . Također sam čuo da je dalmatinski pas češki pas nazvan po nekon Čehu koji se zvao Dalmatin . Sa tim se nisam složio .
Gospođa je doktor veterine i sredila mi je papire pa sam sutradan pošao sa Dašom prema Hrvatskoj . Mislio sam da je to put bez povratka ali nije bilo tako . Čovjek snuje a bog određuje pa su me vratili sa granice čehoslovački carinici jer nisam imao nekakav papir . U to vrijeme policajci i carinici iz zemalja varšavskog pakta su bili simbol neljubaznosti . Kasno u noć Daša i ja smo se ponovo pojavili u Jivovi i probudili bunovne Novakove . Objasnio sam o kakvom papiru se radi i gospođa mi je rekla da joj za to treba nekoliko tjedana . Prespavao sam i sutradan otputovao bez Daše kući . Pismo iz Čehoslovačke je stiglo poslije četiri mjeseca i ovaj put sam pošao sa suprugom u Bratislavu na izložbu gdje su nas čekali Novakovi sa Dašom . Ona je još tada bila Daša a poslije je postala Doša . Ponekad sam joj se rugao iz milja Doša Poša prema dječjim igrama gdje se izbaci prvo slovo iz nekog imena i doda P i odmah je to poruga . Naprimjer Mira Pira ili Ivan Pivan . Sa Perom je išlo teže pa je Pero postao Ždero .
Izložba je bila u dijelu Bratislave koji se zove Petržalka a to je južno preko Dunava . Novakovi su prijavili Dašu na izložbi a ja sam je vodio . Daša me nije poznavala pa je podvila malo rep ispod sebe , malo se plašila , osvojila je treće mjesto a ocjena odličan . Sudija jedna punija žena mi je objasnila da Daša ne drži rep dobro jer je polegnut po trbuhu a to je bilo od nepovjerenja prema meni . Poslije izložbe poklonio sam dalmatinsko vino Novakovim i pitao sam koliko sam dužan jer se Daša duže zadržala kod njih a rekli su ništa .
Nismo odmah krenuli za Jugoslaviju već za Marijanske Lazne poznatu banju koju sam htio vidjeti jer mi je ostala u lijepoj uspomeni iz filma Prošle godine u Marijenbadu sa Žanom Moro . Prošli smo kroz Karlove Vari a u Marijanskim Laznima smo uzeli poslijednju sobu iako nismo bili na redu na recepciji u hotelu . Djevojka je vidjela da držim u ruci crvenu jugoslavensku putovnicu i pozvala i dala zadnju sobu . Bračni par postarijih Nijemaca se bunio a on im je pokazala izlaz , kad su izašli prezrivo je rekla Nemeci . Daša je i u sobi bila nepovjerljiva i nije htjela ništa da jede . Kada smo se vratili iz šetnje primjetio sam da je probala da grize moju futrolu za naočari . Odmah sam otrčao i kupio sendvič za Dašu koji je ona polako pojela . Dogovarali smo se kako ćemo je zvati . Novakovi su je zvali Daša , Diša nije išlo pa je postala Doša . Sa novim papirima krenuli smo , bez problema smo prešli granicu i ušli u Mađarsku . Nismo se ni nadali da nas tek tu čekaju problemi .
Prvo su počeli problemi sa autom . Dinamo nije punio , crvena sijalica se upalila ali ja sam nastavio vožnju koristeći struju iz akumulatora i laganom vožnjom došli smo do mađarsko-judoslavenske granice . Na oko 5 kilometara prije granice motor se ugasio . Pokušao sam ga upaliti na jednoj nizbrdici sa strane na jednom poljskom putu ali sam ostao dole . Srećom naišao je čovjek sa traktorom izvukao me na put i njih nekolicina mađarskih poljoprivrednika su pogurali energično auto i on je upalio i ja sam došao na granični prelaz Udvar . Prešli smo u Jugoslaviju ali mi je carinik rekao da nemam dozvolu Saveznog sekretarijate za poljoprivredu pa smo se morali vratiti u Mađarsku . Tamo smo odlučili da prespavamo u kolima pa da ujutru nekoga zamolimo da je pričuva dok ne nabavimo papir . Taman smo zadremali kad su nas probudili vojnici . Moja supruga govori mađarski pa je razumjela da tu ne možemo ostati jer je pogranična zona . Rekao sam da su mi kola u kvaru . Časnik je bio malo sumnjičav ali se uvjerio i odšlepali su nas do granice . Tu noć neću nikad zaboraviti dok živim . Postali smo ping pong loptica , prelazili smo granicu desetak puta tamo amo . Na kraju smo odlučili da ostavimo Došu u selu Udvar . Bilo je oko dva sata noću kada smo je vezali za drvo pomilovali i ostavili . Meni se učinilo da se jedno svijetlo upalilo u jednoj kući jer su psi jako lajali . Prešli smo granicu a carinik je duboko spavao , pitao je gdje je pas i sve je pomno pretražio , stvarno neki teški ljudski izrod . Ipak nam je dozvolio da telefoniramo rođaku da dođe da nas šlepa . Taj ljudski izrod nas je izbacio napolje i legao dalje da spava . Čekali smo u autu oko dva sata i došao je rođak i odšlepao nas .
Kad smo došli kući trebalo nam je par dana da se oporavimo od šoka . Počeo sam razmišljati da nije sve izgubljeno i nabavio sam traženi papir . Supruga i ja smo otišli u Mađarsku i pravac u selo Udvar . Došli smo na mjesto gdje smo ostavili Došu i čekali . Supruga je pripremila fotografiju dalmatinskog psa . Pojavila se jedna baka i pokazala kuću gdje se nalazi pas , moja supruga je od dragosti poljubila baku . Bilo je oko podne kolovoz mjesec . Kroz ogradu smo primjetili Došu i pozvonili smo . Otvorili su nam i rekli da je njihov unuk zavolio psa i da će oni psa platiti koliko mi tražimo . Poslije duže rasprave dali su nam Došu s tim da prvo žensko štene od Doše poklonimo njima a tako je i bilo . Mala Krka koja je došla na svijet 1989 godine otišla je u Udvar .
Doša je bila divna . Sve muke su zaboravljene jer je to bio pametan , lijep , vjeran i dobar pas . Došao je rat a ja sam poslat na takozvano plaćeno odsustvo . Plaću su mi odredili zlotvori 3 DEM mjesečno , ali ja sam imao Došu koja me je tješila . Prije podne ona legne na moje noge i tako me grije . Doša je bila dobra majka i imala je oko 50 štenaca . Živjela je 13,5 godina ali nas je njena smrt ipak iznenadila i ražalostila .
Na kraju hvala ti na svemu Došo . Još uvijek te volimo . Čuvam futrolu za naočari crno-crvenu na kojoj se vide otisci Došinih zuba . To mi je draga uspomena koja stalno stoji na mom radnom stolu lijevo u blizini srca . Sad znam da si bila i Doša ali i Duša istovremeno .