Priča o šusterima

9

SMAIL I APATA

Kada su svi ljudi uglavnom bosi onda su šusteri cijenjeni majstori . Kad se kaže uglavnom onda znači da ljudi imaju jedne cipele ali one se nose u svečanim prilikama i često se pendžetiraju . Uglavnom su tijesne ali dragocjene . U mojim sjećanjima i u toplom kutu moga srca nalaze se dva šustera . Ta njemačka riječ se rabi u kraju uz Savu gdje sam odrastao a riječi postolar ili obućar nisu poznate .
Evo prvo sjećanja o mlađem šusteru . Možda mi je on bio draži a možda i nije ne mogu se odlučiti . U nogometnim utakmicama sa krpenjačom učestvovao je i Apata . Taj dječak je bio stariji od mene nekoliko godina i jurio je za krpenjačom iz sve snage i svom dušom . U školu još nismo bili pošli a kad smo pošli onda se nogomet igrao za ferije na čuvenom igralištu između štreke i ceste a tu su pasla i goveda . Goveda nam nisu smetala kao što pravim nogometašima ne smeta sudac koji se također mota tu negdje . A današnji suci i sude kao goveda ponekad i unaprijed se ispričavam časnim kravama hraniteljicama ako su se uvrijedile . Goveda su igrala važnu ulogu naročito u driblanju . Neki su bili pravi majstori u driblingu uz pomoć krave ili vola naročito ako su imali rogove . Nenadmašan majstor u driblingu pomoću goveda je bio Miro zvani Trumpir , nije znao reći krumpir pa je bio Trumpir . Krumpir je bio često na jelovniku a kada su djeca tražila mesa onda su roditelji govorili : „ Uhvati se za tur pa eto ti mesa ! “ Ja nisam bio majstor u driblanju jer sam uglavnom bio golman a za mene su govorili : “ Golman se baca kao klada a u golu tri komada. “
Apata je bio gluvonijem a znao je reći samo apta , pta , apta pa je postao Apata . Njegovo pravo ime nismo znali a nismo znali i čiji je . Otac mi je skrenuo pažnju da se ne ogriješim o Apatu jer je on siroče bez roditelja a hrane ga neki siromasi iz Mujčina mahale . Apata je bio dobar nogometaš i kao svi veliki igrači nije znao otrpjeti poraz . Vikao bi , zacrvenio bi se a nekad bi i plakao ako je poraz bio tijesan . Ipak svi smo voljeli Apatu jer je bio drug prve klase i osim toga donosio nam je pečeni kukuruz takozvane pečenjke . Odakle donosi i kako ih nabavlja bila je velika misterija . Ta misterija je bila dovoljna da on dobije još veći značaj . Odjednom Apata je nestao kao da je u zemlju propao . Svima je bilo žao i malim i velikim jer je Apata bio omiljen . Raspitivali smo se ali nitko nije znao ništa reći . Pitali i pitali pa pomalo smo i zaboravili na Apatu .
Prošlo je dosta godina . Bio sam već u završnim razredima osmoljetke kada se Apata ponovo pojavio . Bio je narastao i dosta lijepo obučen za to doba . Apata se smijao i svima se javljao . Kad su pitali što radi podizao bi nogu i pokazivao džon i udarao rukom . Apata je u Sarajevu izučio za šustera i svima nam je bilo drago .
Za vrijeme Apatine odsutnosti cipele je popravljao šuster Smail . Majstor Smail je imao tri strasti : rakiju , cipele i žene . Nemojte pomisliti da je ovaj redoslijed slučajan . Rakija je bila njegova najveća strast . Zbog toga nije imao kuću već je stanovao u bunkeru . Bila su dva bunkera pored Save od crvene opeke . Bunkeri nisu stradali u ratu već su samo propali i istrulili drveni podovi kojih je bilo tri u svakom bunkeru sa drvenim skalinama između . Bunker je bio kuća sa prizemljem i dva kata a na krovu je bio odličan vidikovac . Smail je prvo stanovao u bunkeru do Save . Ali poslije strašnog događaja preselio se je u bunker koji je bio oko 50 metara dalje od obale . Evo opisa tog strašnog događaja . Smail je imao običaj kad se napije da se trezni tako da tura glavu u Savu niže od bunkera gdje je bila velika vrba . Bio je dan kada Sava cvijeta a to znači da lete vilini konjici . Tada je voda izuzetno bistra a Smail je imao tu nesreću da tura glavu u vodu baš tada . On je turao i turao glavu i odjednom je počeo bježati i zapomagati za pomoć . „ Pomagajte ljudi “ vikao je a muški i žene koje su prale veš na rijeci su dotrčali . Bio je zanjemio od straha a kada je došao sebi ispričao je da je vidio velikog soma sa takvim ustima da bi dvije glave mogle stati u njih . To je bila potvrda da taj som postoji a o tome su se pričale priče . Ja tog orijaša nikad nisam vidio ali vjerujem u majstorovu priču .
Majstor Smail bi popravio podove i skaline i počeo bi popravljati cipele ali ne samo to već i praviti nove . Bio je nenadmašan majstor a nije bio skup tako da je imao puno mušterija . Ljudi su dolazili , donosili cipele a Smail bi se raspitivao o tome ima li kakva žena koja bi se udala za njega . To je najbolji način ženidbe jer svi ljudi sve znaju . I Smail bi se uskoro oženio . To su bile uglavnom sirote udovice sa sela koje bi se rado udale za majstora . Odmah bi se osjetila ženska ruka . Pojavile bi se ponjave i divni mirisi pita i mesa . Ali zaplet dolazi sada . Kada bi majstor zaradio nešto novaca počeo bi piti i spavati u jarku pored puta . Dobri ljudi bi ga donijeli u bunker tojest kući a mlada bi vidjevši to pobjegla . I krug bi ponovo krenuo . Smailu bi ponestalo para , počeo bi raditi , oženio bi se a onda se počeo opijati . On je bio simpatičan i iskren čovjek . Kad bi ga pitali o njemu on bi rekao da je on čovjek koji nikada nije imao tri jake za vratom . To znači da nikada nije imao : košulju , sako i zimski kaput u isto vrijeme . Kad su ga pitali koliko je žena imao on je govorio uvjek neki trocifreni broj , 112 , nekad 125 a ponekad i više . Da li su te cifre bile točne nitko nije mogao provjeriti a da ih je bilo dosta to je sigurno . Smail je iznenada nestao ali se nije vraćao poput Apate . U
svom srcu i za jednog i za drugog saćuvaću topli kut .