Živjeti u Zagrebu

9

Ivan je oduvijek želio živjeti u Zagrebu . Ali nije mu se dalo , sreća mu nije bila naklonjena . Ujak je uzeo da školuje Ivanovu stariju sestru pa je Ivan otpao kao trinaesto prase . Nada je ostala ali i to je otpalo kada je Ivanu umro otac . Novaca nije bilo pa je Ivan otišao da studira u obližnji Beograd . Ivanu su ostale rijetke posjete Zagrebu . Prve posjete su bile ujaku i sestri koji su stanovali na Zelenjaku , taj dio grada je ostao Ivanu u lijepoj uspomeni , ljudi prijazni , stare otmene kuće . Ivan je upijao sve u sebe . Ivan je pisao pjesme Zagrebu . To su bile nespretne i loše rime ali iskrene :

Zagrebe lijepi moj

Zagrebe lijepi moj
i goro zagrebačka
lijepi moj Jelačić plac
grli te duša dječačka

Stigao sam na kolodvor
na Glavni dakako druže
tu mašine fućkaju
i bjeli golubovi kruže

Zagreb moj , Zagreb moj
stigao je dječak tvoj
pruži meni ruku sada

Dolazim Zagrebe tebi
kako si lijep , kako si gord
hrli tebi duša mlada .

U Zagreb Ivan najviše voli doputovati vlakom . Već od Slavonskog Broda gleda kroz prozor vlaka . Gleda kuće pored pruge i zamišlja ljude koji u njima žive . Možda su negdje zaposleni a možda se bave poljoprivredom . Zemljište je obrađeno ali dosta podvodno sa dosta kanala i pokoji potok . Magle su česte a u sumrak pale se žuta svijetla . O čemu pričaju ovi ljudi pita se Ivan ? Možda šute i jedu pečene kobase ili štrukle . Počinju predgrađa Zagreba . Lijepo je i romantično živjeti u predgrađu velikog grada . Ivan zamišlja da je tu život prisniji , topliji . Susjedi se pozdravljaju , pozivaju na kavu i pomažu se međusobno . „ Potraži me u predgrađu , potraži me u sjećanju . „ Ljudi pomažu susjedi udovici da nacijepa drva za zimu . Povezu susjeda u grad ili posao ili na utakmicu . Ivan stiže na glavni kolodvor . Čim siđe sa vlaka Ivan kupuje Vjesnik i Sportske Novosti .
Ispred kolodvora Ivana čeka Tomislav . To nije rođak Tomislav već kralj Tomislav . E moj Tomislave kaže Ivan . Za Ivana kralj sjedi unutra u svojoj kamenoj kući sa sokolom na lijevoj ruci i bukarom dobrog crvenog vina u desnoj ruci . Za Ivana to mjesto gdje stoji spomenik je sveto mjesto i centar Zagreba i cijele Hrvatske . Ivan se ponekad slatko isplače sjedeći na podnožju spomenika . Ljudi uglavnom ne obraćaju pažnju na njega . Jednom je prišla jedna gospođa i pitala treba li mu pomoć . Ne treba odmahuje Ivan glavom . A zato plačete pita gospođa ? „ Ne plačem , to je od vjetra ! „ odgovara Ivan . Možda joj je bilo čudno da čovjek sa tiskom u rukama tu sjedi . Jedom je prišao čovjek u radničkom odijelu i pozvao Ivana na gemišt a može i da spava kod njega ako nema gdje . Hvala , imam sestru na Zelenjaku i čovjek je rekao fino i udaljio se .
Ivan bi mogao sjesti na tramvaj za Kvaternikov trg ali on to nikad ne čini . Skoro uvjek ide pješice , polako pored zelenih trgova do Jelačić placa . Tu je uvijek živo . Radostan je ima nas i neka nas ima . Vlaškom ulicom dolazi do Kvaternikovog trga gdje kumice prodaju voće , grincajg , sir , vrhnje i ostalo . Posmatra ih , iz njih izbija snaga i životnost jednog naroda . Zatim Ivan polako kreće uzbrdo .
Sutra , prekosutra dolazi razgledanje Zagreba . Odlazak u Maksimir na utakmicu Dinama je obavezan a nađe se vremena i za zoološki vrt . Ivan voli plavu boju i navija za Dinamo pa i njegov otac je navijao za isti klub . Ivan pamti sve priče o : Ici Hitrecu , Jazbinšeku , Kacijanu , Franji Velflu , Monsideru i drugima .
Muzičkih priredbi u Zagrebu uvjek ima . Ivan ide na koncert pjevačkih zborova ; malo je začuđen kako djevojčice od svojih 11 ili 12 godina pjevaju . Imaju jake i čiste glasove i vidi se da vole da pjevaju . Uveče se ide u kazalište . Gleda se opereta jer to Ivanovi rođaci vole . Ivan se povinuje tom izboru iako više voli drame , komedije i komornu glazbu . Ide se u obilazak Ilice i u selo Remete . Obavezno se ide na Trešnjevku gdje žive mnogobrojni rođaci . Da nema Ivana i njegove posjete ne bi se nikada ni vidjeli . To svi kažu , veliki je grad ostavlja malo vremena svojim žiteljima . Nekad se ode na Jarun i do Dubrave . Jedino nikad Ivana nisu vodili na Sljeme . Visoko je gore , hladno i stalno puše vjetar .
Ivan ne bi volio živjeti u Budimpešti , Beču , Ateni ili Parizu . Možda bi mogao živjeti u Rimu . Kad je bio zadnji put sjedio je na klupi pored Koloseuma . Jedna žena se igrala sa djevojčicom a mala je htjela da sjedne baš pored Ivana . Laura isprljaćeš gospodina govorila je žena . „ Neka gospođo , neka sjedne ne smeta mi !“ Gospođa je pozvala Ivana na lazanju , tu oni u blizini stanuju . Šta će reći vaš muž rekao je Ivan . Muža nema a njenoj mami bi bilo drago .
U Rimu i Ivan je prvi puta vidio demonstracije . Htio je da posmatra sa pločnika ali su mu ljudi prilazili i govorili da se skloni , previše je opasno govorili su . I oni su se žurno sklanjali i zatvarali svoje male butike .
U hotelu su svi htjeli da razgovaraju sa Ivanom . Jezik u Rimu nije nikakva prepreka . Postoji i jezik pokreta , smiješaka , uzdaha i mumlanja . Recepcionar , sobarice i konobari su svi razgovarali sa Ivanom . To je južnjački temperament . Postoji i univerzalni pozdrav ćao , ćao u svakoj prilici i ne štedi se na tome . Sobarica sa dugom kosom , živim crnim očima i pozamašnom pozadinom je rado razgovarala sa Ivanom . Ivan je tada spoznao da ta pozadina nije samo pozamašna nego i za pamćenje . Čovjek se u Rimu kao i u Zagrebu nikada neće osjećati kao stranac .